Naselje u gradu Osijek i središte županije u Osječko-baranjskoj županiji. Površina naselja je 56.74 čkm.
Naselja u gradu: Brijest, Briješće, Josipovac, Klisa, Nemetin, Osijek, Podravlje, Sarvaš, Tenja, Tvrđavica i Višnjevac.
Kretanje broja stanovnika:
|
god. |
1857 |
1869 |
1880 |
1890 |
1900 |
1910 |
1921 |
1931 |
|
br.st. |
16.145 |
19.281 |
19.809 |
21.547 |
26.769 |
33.337 |
36.500 |
43.351 |
|
god. |
1948 |
1953 |
1961 |
1971 |
1981 |
1991 |
2001 |
2011 |
2021 |
|
br.st. |
49.037 |
56.538 |
71.782 |
92.603 |
103.026 |
104.761 |
90.411 |
84.104 |
- |
Poštanski ured 31000
Župna crkva sv. Petra i Pavla izgrađena je 1900., u istoimenoj župi koja je osnovana 1688.; crkva je teško oštećena 1991./1992. u Domovinskome ratu. Ostale crkve u naselju: crkva sv. Roka izgrađena je 1684.; crkva sv. Ane na groblju izgrađena je 1790.; Kapucinska crkva građena je od 1704. do 1727. godine; župna crkva sv. Mihovila arkanđela građena je od 1725. do 1770., a posvećena 1750., u istoimenoj župi koja je osnovana 1332. i 1687.; crkva je teško oštećena 1991., a obnovljena 1999. i druge...
Na tlu današnjeg grada bilo je više ilirskih i Andizetskih naselja, od kojih je zacijelo najveću važnost imala Keltska Mursa. Njena lokacija na mjestu današnjeg Donjeg Grada potvrđena je osobito nalazom keltskog svetišta iz 2. st.pr. Kr.. Rimski vojni logor iz vremena osvajanja Panonije potvrđen je nalazom tegula VII Legije. Dvostruki opkopi i očuvani zemljani nasipi bedema logora bili su vidljivi na površini sve do sredine 18. stoljeća, kada im je položaj na zapadnoj strani zabilježen i u kartografskim prikazima, a nestali su širenjem Donjeg Grada. Standardni pravokutni legijski Castrum imao je prema Dravi utvrđeni dodatak koji je štitio luku i most preko Drave od kojega su još uvijek za niskog vodostaja vidljivi temeljni ostaci kamenih stubova. Na most se s druge strane Drave nastavljao dugački nasip ili sustav mostova preko močvara, vjerojatno prema Kopačevu, svojevrsna preteča kasnijeg slavnog Osječkog mosta do Darde sultana Sulejmana. U vrijeme cara Hadrijana rimska Mursa uzdignuta je u status kolonije Colonia Aelia Mursa (124. ili 133. g.), a grad se razvio u velikoj ekstenziji i izvan zidina nekadašnjeg Castruma s njegove zapadne strane. Otkrivena je vjerojatno središnja ulica u pravcu istok - zapad (Decumanus Maximus) s kolovozom širokim 3 m te dubokim odvodnim jarcima s obje strane ulice (s kojima njena širina narasta na 8 m) te širokim trijemovima na obje strane (brojne baze stupova trijemova, kao i kapiteli nađeni su obrušeni u jarcima). Ulica je otkrivena u dužini od oko 150 m, a uz nju s jedne i druge strane iza trijemova i brojne građevine nekadašnjeg gradskog tkiva od kojih se ističu tabernae, veliko svetište boga Silvana (s 5 žrtvenika i ostacima zidova i trijema oko njih, dim. 57x34m), jedne veće građevine (površ. 1.600 m2) s osobitio reprezentativnim pročeljem itd. Na temelju navoda grčkog povjesničara Zosima pretpostavlja se postojanje građevine amfiteatra izvan jugozapadnog dijela obrambenih zidina rimske Murse. Godine 351. odigrala se pred zidinama Murse velika bitka između cara Konstancija II., sina i nasljednika cara Konstantina Velikog i uzurpatora Magnencija, bitka između suprotstavljenih rimskih vojski istočne i zapadne strane Carstva, jedna od najkrvavijih međusobnih sudara rimske vojske u povijesti Rimskog carstva. Nakon pobjede, koju je Konstancije dočekao u molitvi u arijanskoj crkvi sv. Mučenika na groblju izvan zidina Murse, Konstancije je u Mursi podigao i trijumfalni slavoluk (čiji ostaci još nisu pronađeni). U bitci je poginulo preko 40.000 ljudi, a tijela poginulih su se nalazila sve do današnje Trpinje. Grad su konačno 441. g. razorili Huni.
Najraniji spomen Osijeka u povijesnim izvorima datira iz 1196. godine. Radi se o ispravi kralja Emerika, (1196. – 1204.), kojom se cistercitskom cikadorskom samostanu potvrđuje pravo ubiranja pristojbi od carina i trgovine te skelarine preko rijeke pošto je Osijek je bio poznat prijelaz preko rijeke Drave. Taj dokument je vrlo važan jer svjedoči o tome da je Osijek već u 12. stoljeću bio važno trgovačko mjesto na trasi stare rimske ceste koja je povezivala jugoistok Europe s panonskom nizinom. Nažalost, pisani izvori za povijest Osijeka u 13. stoljeću nisu sačuvani, tek gabariti romaničkog sloja temelja, najvjerojatnije, župne crkve Sv. Trojstva mogu svjedočiti ponešto o veličini i značaj grada u to doba. Temelji su pronađeni u dvorištu današnjeg franjevačkog samostana. Kasnijom gotičkom dogradnjom, vjerojatno u 15. stoljeću, Osijek je dobio razmjerno veliku trobrodnu crkvu u kojoj su pokapani i pripadnici plemićke obitelji Korogy, u čijem se vlasništvu duže vrijeme grad nalazio. Znamo da se u Osijeku nalazio i augustinski samostan, što je dodatna potvrda urbanog statusa mjesta. Osijek je kroz čitavi srednji vijek bio muski grad. Kakva je feudalna prava imala opatija Cikador, osim ubiranja spomenutih taksi, nije poznato. Međutim, zna se da su u 14. stoljeću vlasnici grada vrlo utjecajna plemićka obitelj Korogy. Oni su ujedno i najzaslužniji za činjenicu da se Osijek razvio u jedno od značajnijih mjesta u donjem međuriječju. U 14. stoljeću spominje se županijski sajam. Budući da su vlastelini nerijetko vršili dužnosti župana i bana Mačve, Osijek je tada imao ulogu i važnog upravnog središta. O razvijenom gradskom životu svjedoči i porezni popis Osijeka i okolice iz 1469. godine iz kojeg se može iščitati i ustrojstvo gradske općine te ekonomska i demografska struktura građana. To je ujedno i jedini dokument gdje se Osijek navodi kao grad (civitas), dok ga ostali izvori spominju kao trgovište (oppidum). Treba reći da je prema ovom izvoru Osijek tipičan srednjovjekovni gradić trgovaca i obrtnika, a prevladava mađarsko stanovništvo. Neki povjesničari misle da je u vrijeme Korođskih Osijek bio opasan bedemima, ali oko toga nema suglasja u literaturi jer se gradske zidine spominju tek u vrelima iz vremena osmanske vlasti. Gotovo je sigurno da su Korođski u gradu podigli mali kaštel koji je bio njihova rezidencija. Nakon što su Korođski izumrli 1472. godine, kralj Matija njihove posjede daruje Ivanu Ungoru i Nikoli Csuporu. Potom se Osijek navodi kao posjed budimskog kaptola Blažene Djevice Marije. Godine 1490. bio je posjed Petra Gereba, a 1517. je ponovo u vlasništvu budimskog kaptola. Jedna zanimljivost je da je u praskozorje srednjega vijeka kralj Ludovik II. (1516. – 1526.) odobrio bosanskom biskupu Mihovilu Keserű i dvorskom komorniku Ivanu Szerecsenyju u Osijeku otvoriti kovnicu novca. Nažalost, nema podataka je ta kovnica ikada zaživjela.
Osvajači Osmanskoga Carstva u grad su stigli 14. kolovoza 1526. kad je Osijek predan bez borbe, no kažu da ga je Ibrahim-paša do temelja razorio. Kasnije ga Sulejman Veličanstveni potpuno obnavlja te gradi čuveni pontonski most preko Drave i obližnjih močvara do mjesta Darda u ukupnoj dužini od 8 km. Osijek kasnije opet postaje čuven po obrtu, trgovini i velikim sajmovima. Grad je ostao pod Turcima više od 160 godina. Nalazio se u sklopu Požeškoga sandžakata. Snage Svete lige oslobodile su Osijek na Miholjdan, 29. rujna 1687., no, od 1690. Osijek je opet pod turskom opsadom, biva potpuno porušen, ipak ovoga puta ne i osvojen. Od 1687. Osijek i istočno područje današnje Hrvatske nalazili su se u okviru Habsburške Monarhije. Zbog strateškog položaja grada, nove su vlasti na obali Drave izgradile vojnu utvrdu, koje čini današnju Tvrđu, (1712. – 1721.). Unutar bedema nastao je grad građanskih kuća u baroknom stilu. Stanovništvo se zbog vojnih razloga naseljavalo zapadno i istočno te su tako nastale nove četvrti. Na zapadu, uzvodno uz Dravu Gornji grad te nizvodno od Tvrđe Donji grad. Početkom 18. stoljeća u Donjem i Gornjem gradu formiraju se zasebni magistrati čime te dvije jedinice počinju funkcionirati kao samostalne gradske općine. Zemljišni gospodar sve tri općine bila je Dvorska komora. Politike dekameralizacije u Slavoniji, reforme i općenito politika Marije Terezije u ovim krajevima dovela je do početka pregovora između tri komorske općine o ujedinjenju, očito s namjerom da se Osijeku, kao i drugim značajnijim centrima u regiji, dodijeli status slobodnog i kraljevskog grada. Međutim, zbog razmirica oko održavanja sajmova do ujedinjena je došlo tek 2. prosinca 1786. godine, ukazom Josipa II. Tijekom 18. stoljeća Osijek se razvio u najznačajnije političko, gospodarsko i kulturno sjedište u Slavoniji, u kome su se djelovali brojni obrtnici, trgovci, knjižnice, kazališta, a već 1729. godine otvorena je isusovačka gimnazija. Godine 1735. Franjevci su osnovali tiskaru, a njihovim je nastojanjima osnovan i studiji filozofije i teologije. Dana 28. kolovoza 1809. godine Osijek je svečano proglašen slobodnim i kraljevskim gradom, a time počinje novo doba grada Osijeka. Sredina 19. stoljeća je doba bržeg razvoja Osijeka, osobito Gornjeg grada. U Donjem je gradu 1874. godine sagrađena jedna od najvećih i najljepših bolnica u ovom dijelu Europe. Godine 1846. podignuta je velika županijska palača, a kasnije, 1866., nasuprot županijske palače i Hrvatsko narodno kazalište. Pod kraj 19. stoljeća otvaraju se srednje škole – obrtna, realna, učiteljska i trgovačka. Na potezu od Tvrđe do Gornjeg grada kasnije se grade vile i druge građevine u secesijskom stilu.
Nema komentara:
Objavi komentar